K U P A T I L O . . .

je prostorija u stanu čija je osnovna namjena obezbjeđivanje uslova za održavanje lične higijene. Tokom svog razvoja kupatilo se drastično mijenjalo, kako u funkcionalnom tako i u estetskom smislu. Nastalo je iz potrebe čovjeka da objedini obavljanje higijenskih potreba na jednom mjestu, međutim, danas je njegova uloga mnogo šira.

PRAISTORIJA I STARO DOBA

od nastanka čovjeka do 476. godine

 

Praistorijski čovjek je koristio prirodu kao prostor za održavanje lične higijene. Međutim, u dolini Inda, današnjem Pakistanu, oko 2500. g.p.n.e Indijski drevni preci stvorili su preteču modernog kupatila.

Poznati po prvim planskim gradovima, u kojima se vodilo računa o sanitarnom otpadu, kao i o organizaciji stambenog prostora, narod ove civilizacije konstruisao je primitivne tuš kade povezane sa kanalizacijom. Usled nerazvijene vodovodne infrastrukture, voda je dopremana u kofama iz obližnjih bunara do domova, a zatim je korištena za kupke i ispiranje toaleta. Iskorištena voda je odvođena u glavni kanalizacioni sistem koji je otpadnu vodu ispuštao u rijeke.

Tekuća voda u cjevovodu nastala je u Grčkoj. Ovi sistemi, koji se nazivaju akvadukti, izgrađeni od terakotinih cijevi ukopanih ispod gradova, dopremali su svježu vodu u gradove, do fontana iz kojih su stanovnici uzimali pitku vodu.

Rimljani nastavljaju da razvijaju sistem grčkih akvadukta. Vodu iz planinskih potoka dopremali su do Rima pomoću vodovodnih sistema dužine i do 350 kilometara. Jedini očuvani ostaci rimskih akvadukta su ostaci mostova koji su nosili nadzemne cijevi.

Osim sistema akvadukta, Rimljani su od Grka preuzeli i koncept javnih kupatila. Velika količina vode koja je tekla akvaduktima omogućila je rimskim inženjerima da izgrade najveća javna kupatila na svijetu. Jedno od njih su Karakaline terme koje su mogle primiti i do 1600 posjetilaca. Voda u javnim kupatilima, ali i cio prostor, grijao se pomoću masivnih peći na drva i ugalj. Peći su bile smještene u podrumima, ispod kompleksa, i na taj način su omogućavale ravnomjerno zagrijevanje vode, podova i zidova prvih sauna na svijetu.

U rimskim kupatilima nastaju i preteče wc šolja u obliku kamenih klupa u kojima su postojale rupe. Ispod ovih kamenih klupa nalazili su se kanali sa tekućom vodom koji su odnosili sanitarni otpad bez njegovog zadržavanja.

SREDNJI VIJEK

od 476. g. do 1492. g.

 

Koncept javnih kupatila propada sa padom Rimskog carstva. Nestankom rimskih inženjera, nestaju akvadukti koji su isporučivali i do 300l vode dnevno, te se voda, tokom dugog razdoblja srednjeg vijeka morala opet dopremati ručno, iz bunara.

U periodu srednjeg vijeka, pa i renesanse, održavanje higijene i kupanje više ne predstavlja zadovoljstvo kao u periodu antike. Kupatila ne postoje kao zasebne prostorije, a u improvizovanim kadama ljudi su se kupali jednom godišnje i to su smatrali dovoljnim. Umjesto wc šolje, u spavaćim sobama postojale su posude koje su pražnjene izbacivanjem sanitarnog otpada na ulicu. Ovakvo održavanje lične higijene, i odnos prema sanitarnom otpadu, imao je za posledicu brojne epidemije izazvane lošim higijenskim uslovima.

NOVI VIJEK

od 1493. g. do 1917. g.

Završetkom dugog razdoblja srednjeg vijeka, kupanje opet postaje važan dio života. Nastaju nove bakarne kade, pojavljuju se prvi tuševi, voda se skladišti u podignutim cistijernama, a nastaje i prva wc šolja.

U 16. vijeku, u Engleskoj, kupatilo doživljava značajan napredak. Prvo kuptilo koje podsjeća na današnje, napravljeno je za kraljicu Elizabeth-u I krajem 16. vijeka. Ovo kupatilo napravio je njen kum Ser John Harrington. Nedostatak ovog kupatila je septička jama koja se nalazila odmah ispod što je stvaralo neprijatne mirise u kući, te je posuda u spavaćim sobama i dalje najviše korištena. U 18. vijeku američki kolonisti su Harrington-ovo kupatilo izmjestili van kuće i riješili problem dovoda i odvoda vode, kao i problem neprijatnih mirisa u kući. 

Godine 1775. britanski časovničar Alexander Cummings u Engleskoj je izumio sifon koji je riješio problem neprijatnih mirisa.

Primjenjivana tehnika je imala brojna ograničenja, a najveće to što nije bilo moguće isporučiti dovoljnu količinu vode. Godine 1842. Njujork je izgradio sistem kojim se voda pumpala do visokostojećih cistijerni povezanih sa gradskim vodovodom. Voda u cistijerni je uz pomoć gravitacije održavala pritisak i gurala vodu u cijevi. Iskorištena voda se gravitacijom opet ispumpavala u kanalizacione cijevi.

U 19. vijeku sve više gradova prati Njujork, što je omogućilo da voda bude dovedena do svakog kupatila. Problem koji i dalje traje je nedostatak tople voda.

Preteče današnjih bojlera su bili modeli koji su zagrijavali vodu pomoću plina, što je predstavljalo opasno rješenje. Zato, 1889. godine Edwin Ruud dolazi do praktičnog rješenja koje je nazvao „kućni grijač vode”. On koristi bakarnu uvijenu cijev koja se nalazila u zatvorenoj posudi koju je zagrijavala veoma mala količina plina. Voda, prolazeći kroz užarene bakarne cijevi, se veoma brzo zagrijavala, i na taj način dovodila do točećih mjesta.

SAVREMENO DOBA

od 1917. g. do danas

Krajem prve polovine 20 vijeka inženjeri prave moderniji model bojlera koji vodu zagrijava u čeličnim bačvama sa sigurnosnim uređajima i ventilima koji su napravljeni da ispuste dio vode, ako se pregrije. Bojleri su i pored ovih izuma ekspolzijama povrijeđivali, u nekim slučajevima i ubijali ljude koji su se nalazili u neposrednoj blizini. Godine 1930. problem je rješen otkrićem automatizovanih ventila za pritisak i temperaturu koji regulišu i pritisak i temperaturu i time ne dozvoljavaju da oni dostignu kritične tačke.

Od druge polovine 20. vijeka arhitekte projektuju veća i komfornija kupatila za cijelu porodicu, a od 1970. godine kupatila se projektuju prema određenim standardima sa većim otvorima u zidovima. Sve to uslovljava razvoj sanitarija.

Plastične kade, za razliku od tradicionalnih čeličnih i emajliranih, počinju masovno da se prizvode zbog lakšeg i ekonomičnijeg oblikovanja. Plastika se postavlja u kalup, zatim se pritisne drugim, zagrijanim kalupom koji prati unutrašnju formu kade. Nakon vađenja iz kalupa, kada se čisti i fino dorađuje, uklanjaju joj se nesavršenosti i dodaje završna oprema poput masažera. Tako kupatilo pored osnovne funkcije dobija i dodatne, kao prostor za uživanje i relaksaciju.

Od 1990. godine počinje da se vodi računa o otpadnim vodama i zaštiti životne sredine. Konstruišu se i proizvode wc šolje za koje nije potrebna velika količina vode. Do tada, za jedno puštanje vode iz vodokotlića bilo je potrebno 3,5 litara vode, a današnji modeli koriste 1,6 litara. Japanci su osmislili wc šolju koja koristi high-tech tehnologiju. Njihov najveći proizvođač  Todo je osmislio model bidea i wc šolje u jednom sanitarnom elementu. Tako, prilikom korišćenja ove high-tech šolje može se pritisnuti dugme za bide i iz šolje izlazi cijev koja ispumpava vodu, zatim drugo dugme za sušenje kao i za zagrijavanje daske na high-tech wc šolji.