Dani arhitekture 2024: Razgovor i bezgranični odgovori na temu LIMITLESS

Tokom proteklog vikenda, posjetioci trećih po redu Dana arhitekture u Podgorici, imali su priliku da čuju veliki broj različitih i zanimljivih arhitektonskih projekata i odgovora na temu tretiranja granica u arhitekturi. Program je obuhvatio predavanja i panel diskusije vodećih arhitekata impozantnih biografija iz različitih djelova Evrope, fokusirajući se na ispitivanje granica savremene arhitekture i njenu transformaciju kroz umjetnost,inžinjerstvo i tehnologiju. Ovaj događaj predstavlja jedinstvenu priliku za istraživanje inovacija u arhitekturi kroz inspirativna predavanja i raznovrsne stručne uvide.

Ispitivanje granica u arhitekturi obuhvata preispitivanje tradicionalnih pravila i elemenata koje mijenjaju percepciju prostora, funkcionalnosti i estetike. Ovo uključuje interdisciplinarnu saradnju, korištenje novih materijala i tehnologija i odgovoran odnos prema okolini. U današnjoj projektantskoj praksi, sveprisutna je težnja za istraživanjem fleksibilnih i održivih struktura kako bi se dostigla arhitektura koja odražava potrebe savremenog društva. Takva praksa omogućuje prevazilaženje granica između umjetnosti, tehnologije i svakodnevnog života, čime arhitektura ima potencijal da postane generator društvenih i kulturnih promjena.

O granicama mogućeg u arhitekturi, kao i zatečenom stanju crnogorske arhitektonske scene, imali smo priliku da porazgovaramo sa jednim od predavača na ovogodišnjim Danima arhitekture, Pierluigiem Turcom i Giovanniem Sannom, kolegom i suosnivačem njihovog biroa A-fact. Zajedno sa kolegom Andreom Rossiem, Pierluigi i Giovanni ističu da se njihov projektantski pristup zasniva na donošenju odluka kojima je prethodila detaljna analiza dostupnih podataka i informacija vezanih za projekat, sa ciljem kreiranja i oblikovanja sadržajnih platformi za društvenu interakciju. 

Prikupljanje, obrada i transformacija podataka koji se tiču same lokacije projekta i njegovog neposrednog okruženja, u integrisane arhitektonske ideje znači pristupiti svakom projektu na jedinstven način. To, neminovno, podrazumijeva suočavanje sa pitanjem održivosti, ekonomskim i društvenim izazovima baziranim na činjenicama, koji se sintetiziraju u vidu kreativnih i funkcionalnih projektantskih odgovora na sva prethodno postavljena pitanja.

Gradnja: Glavni povod za današnji razgovor je činjenica da ste Vi autori pobjedničkog idejnog rješenja međunarodnog Konkursa za idejno arhitektonsko rješenje objekta muzeja savremene umjetnosti sa pratećim sadržajima. Zanima nas kako je tekao proces rada na ovom projektu i šta ste saznali o Podgorici i njenom urbanističkom i arhitektonskom nasljeđu?

Giovanni: Mislim da nam je ovaj projekat umnogome pomogao da bolje razumijemo na koji način mi razvijamo svoje projekte, jer uvijek polazimo od specifičnih zahtjeva klijenta, koji može biti privatni ili javni, kao u ovom slučaju. Stoga, velika pažnja se posvećuje detaljnom iščitavanju konkursnog zadatka, jer često se dogodi da shvatimo da taj dokument nije toliko loše napisan, već da ne pokriva neke važne aspekte koje mi kasnije, u toku rada, primijetimo. U ovom slučaju, srećom, konkursni zadatak je bio vrlo jasan u vezi s ciljevima, pa smo već tokom čitanja započeli sa razmjenom utisaka. I odatle smo počeli analizirati osnovne podatke koji se tiču konteksta. To podrazumijeva usklađivanje ciljeva konkursnog zadatka i ispituje na koji način se isti odnose na različite teme, poput klime, urbanističkog razvoja grada, šta je to što u prostoru funkcioniše ili ne itd. Naravno, u toku čitavog procesa, pojavljuju se razne kreativne intuicije koje se postupno prepliću sa tim nama dostupnim podacima.

Pierluigi: Da, kao da imamo niz naizgled nepovezanih uputnih informacija. Kada pročitamo konkursni zadatak, pokušavamo pronaći način da ih sve spojimo i postaramo se da svi funkcionišu kao cjelina. No, uvijek postoji neka, središnja linija koju možemo pročitati između redova, jer onaj ko je autor konkursnog zadatka uvijek ima tako nešto na umu. Međutim, isto tako, između redova se da naslutiti i koje su to intervencije koje nikako ne bi smjeli primijeniti. Kada je ovaj projekat u pitanju, međusobni odnos parka i rijeke Morače u sklopu i u neposrednom okruženju lokacije su izrazito važni. Grad, međutim, ne traži taj kontakt sa rijekom, kao da je to nešto što se ne smije dirati, što treba poštovati, i to je u redu. No, istovremeno, to je do nedavno bila propuštena prilika, koju je sada, možda, moguće nadoknaditi...

Gradnja: Svjesni ste, takođe, da ovo mjesto ima specifično istorijsko nasljeđe i da se u sklopu lokacije još uvijek nalaze objekti koji su pripadali nekadašnjoj kasarni Morača i pretpostavljam da je i to imalo uticaja na vaš projektantski pristup.

Giovanni: Da, praktički, da, jer smo tokom prvih posjeta lokaciji zaustavili da bi osluškivali i pokušali da shvatimo koja je priroda tog mjesta. Prije svega, da bismo vidjeli možemo li nešto sačuvati, jer postoje neki objekti koje još uvijek opstaju u tom području. Ono što smo uradili i što uvijek radimo, je da što prije pokušamo dati primarni odgovor na temu projektnog zadatka, kako ne bismo rizikovali da se izgubimo u detaljima i iz toga nastojimo proširiti projektantsku viziju. Tako da, nakon pročitanih ciljeva projekta, mi smo percipirali, pri tom rizikujući da pogriješimo, da u sklopu konkursnog zadatka postoji snažna volja i želja za urbanom regeneracijom Podgorice sa težnjom da gradu pruži jednu novu vrijednost. U slučaju da smo se zadržali na vojnim zgradama koje su bile na parceli, izgubili bismo se, jer je trebalo shvatiti koja je vizija projekta u tom slučaju. Pronašli smo vrlo lijep naučni rad, napisan od strane tima profesora Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, koji nam je puno pomogao u nastojanju da razumijemo Podgoricu. Generalno, ima mnogo naučnih studija koji analiziraju samo stereotipne elemente nekog mjesta, kao da ga ni ne žele upoznati. Međutim, čitajući gorepomenuti naučni rad koji detaljno opisuje urbanistički razvoj Podgorice, otkrili smo da se radi o tri ključne faze: osmanska, čije ostatke vidimo kroz Staru Varoš i Drač, zatim faza socijalističke arhitekture tj. Nova Varoš i posljednja, trenutna faza ekstenzivne gradnje i širenja grada bez kontrole. I sjećam se da smo nas trojica zaključili da je za sve to vrijeme grad izgubio vezu sa četiri rijeke koje se nalaze na njegovoj teritoriji. Dakle, na kraju, snaga odluke se nije toliko zasnivala na formi i oblikovnosti koju projekat namjerava slijediti, već je ključna misija bila ponovno uspostavljanje odnosa grada sa rijekom.

Gradnja: Sljedeće pitanje se može nadovezati na Vaš prethodni odgovor, a to je, jeste li primijetili da postoji mnogo neurednih, napuštenih i nedefinisanih prostora u Podgorici, poput gradilišta koja se nikada neće realizovati, devastiranog i napuštenog područja nekadašnjih industrijskih postrojenja i što ćemo s tim, kako ih možemo povezati s gradom?

Pierluigi: Mi smo stekli utisak da grad zahtijeva neku tačku povezivanja sa onim što ga je karakterisalo i ekstenzivnom potrebom za novogradnjom. Giovanni je govorio o fazama urbanističkog razvoja, međutim, gdje se onda ti momenti spajaju? Mi još uvijek nismo pronašli to mjesto, ali veza rijeke i muzejskog kompleksa ima potencijala da to ostvari. Zatim, što se tiče korišćenja ovih napuštenih zona koje ste spomenuli, mislim da sve zavisi od načina na koji je osmišljen razvojni plan grada. Jer u ovom trenutku mislim da neko ko radi na tome ima naznake neke opšte vizije razvoja grada. Temelji za to postoje, ima stručnjaka koji su sposobni da se time pozabave, ali sada treba dokazati da ljudi zajedno sa državnim i lokalnim donosiocima odluka žele ovu urbanu transformaciju. 

Gradnja: Da, i mi kao online platforma koja se bavi temama iz struke, nastojimo „probuditi“ našu zemlju, posebno donosioce odluka. I dalje traje zaglušujuća količina novih stambenih blokova bez razmišljanja o tome kako će se oni povezati sa saobraćajnom infrsatrukturom i kako će dijalogirati s ostatkom grada.

Giovanni: Mi Italijani i vi smo mentalitetski slični, i jedni i drugi smo prošli sličan razvojni put, samo što smo mi koju godinu ispred vas. Prošli smo kroz sličnu napetost društveno-ekonomskih zbivanja tokom devedesetih. Ovim povodom, ispričaću jednu anegdotu sa svojih studija. U pitanju je bio urbanistički projekat, jedan od tri projekta od kapitalnog značaja u to vrijeme, ali mi tada kao studenti nismo bili svjesni toga. Svi smo se fokusirali isključivo na dizajn projekta. Kao rezultat toga, profesor je oborio cijelu grupu nas studenata jer nijedan od naših projekata nije pružio informaciju kakvu viziju on ima za grad u kome će biti smješten. Koja je to nova vrijednost koju će donijeti gradu u cjelini i na koji način će ga unaprijediti. Mislim da je ovo jedno vrlo važno pitanje na koje mi kao projektanti moramo težiti da odgovorimo u svim svojim projektima, inače rizikujemo da se izgubimo u površnoj potrazi za idealnim oblikovnim rješenjima.

Gradnja: Šta za Vas predstavlja „životna“ arhitektura, ona u kojoj je moguće živjeti i boraviti na adekvatan način?

Pierluigi: Životna arhitektura je ona koja je osmišljena sa ciljem da upotpuni i zadovolji sve čovjekove potrebe. Kao arhitekte, uvijek se fokusiramo se na krajnji cilj projektovanja bilo kakvog prostora. Pokušavamo zamisliti kako će ljudi percipirati projekat jednom kada bude izgrađen, kako će se kretati unutar njega i koje procese će taj objekat generisati unutar grada. Zgrada sama po sebi nema dušu, ali imaju je ljudi koji je nastanjuju. Dakle, problematika se zasniva na tome da je potrebno osmisliti vrstu prostora koja funkcioniše za određenu grupu ljudi i kontekst, kojima je namijenjen, kako bi se moglo živjeti na pravi način. To se odnosi na bilo koju sferu života koja će se odigravati u tom prostoru, nevažno da li se radi o obrazovanju, provođenju slobodnog vremena i razmjeni ideja i tome slično. 

Giovanni: Znam da to zvuči pomalo banalno, ali ja se uvijek zapitam što je za bilo koga od nas danas životna i održiva arhitektura, i onda pokušavam definisati neka polja na kojim se to može objediniti i postići. Mislim da se to prije svega tiče ličnog doživljaja prostora. Uvijek zamišljam koji su to prostori koji „žive“ i u kojima se boravi na ugodan način. To se prevashodno odnosi na ispunjenje određenih uslova koji čine taj prostor ugodnim. To mogu biti posebni uslovi vezani za klimatsko područje u kome je objekat smješten, sadržaj prostora, itd. i kada se sve to zajedno uzme u obzir u konačnici čine arhitekturu „životnom“ i održivom.

Pierluigi: Postoje primjeri gradova izgrađenih od nule, poput onih u Siciliji, nakon zemljotresa 70-ih godina, koje su projektovali ugledni univerzitetski profesori. Međutim, oni su radilii samo na obnovi tog porušenog prostora bez razmišljanja o ljudima koji će ga nastaniti. Ukoliko posjetite ta mjesta, primijetićete da ljudi više vole boraviti u onim područjima koja nisu bila predviđena tim projektima. Jer fleksibilnost tog prostora pruža ljudima priliku da ga modifikuju. Ne samo sa aspekta klimatskih uslova ili relacija između otvorenog i zatvorenog prostora, već i s aspekta stvaranja različitih vrsta društvene interakcije. To nikada ne treba ispustiti iz vida u toku bilo koje faze projektovanja. Govoreći o granicama u arhitekturi, granica nije nešto što treba prevazići, već nešto što treba istražiti i razumjeti na koji način stvoriti novitete u načinu života. Na taj način se arhitektura može adekvatno izraziti. 

Gradnja: Bavimo li se arhitekturom sa ciljem stvaranja novih, funkcionalnih prostora, ili smo previše opsjednuti praćenjem trendova i ostvarivanjem profita i kako da se izborimo sa time?

Giovanni: To je uvijek pitanje procesa razvoja. Problem je što u Crnoj Gori danas na red dolaze ova pitanja o kojima se raspravlja, ali proces prevelike izgradnje novih objekata u svrhu ekonomskog razvoja apsorbuje ih u zatečenom stanju, ne čekajući odgovore. Dakle, vi ubrzavate razvoj, gradite puno, bez preispitivanja o svrsi onoga što treba raditi. U toj situaciji, problem je još veći, jer tržište ubrzava, a vi još uvijek morate dati odgovor. Mi u Italiji smo imali više sreće, jer smo imali priliku dati odgovor na ova pitanja u vrijeme dok je uloga države još uvijek bila vrlo stabilna i jaka. Tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, ekonomski razvoj je bio na maksimalnom nivou. Koje odgovore dajete vi kao društvo i koje razvojne politike sprovodite? Jer je vrlo teško kada intenzitet razvoja nadmaši razvojnu viziju jednog grada. Nažalost, mi arhitekti ne učestvujemo u kreiranju razvojnih politika, možemo samo lobirati kako bismo pokušali podstaknuti raspravu na tu temu.

Pierluigi: Za početak, potrebno je kreirati masterplan razvoja grada koji može ići do jednog nivoa. Međutim, odatle arhitektura mora dati odgovor.

Giovanni: Pitali ste nas kako se možemo oduprijeti praćenju trendova u arhitekturi. Po mom mišljenju, ako postoji jaka urbanistička osnova u gradu, moguće je plasirati čak i neku nekonvencionalnu, možda eklektičnu arhitekturu, jer ona pripada sistemu u kojem već vlada set jasno utvrđenih pravila.