Šta autonomno vozilo očekuje od infrastrukture?

Tokom posljednjih šezdeset godina, širine ulica, dubine parcela, broj parking mjesta, sve je bilo dimenzionisano prema vozilu kojim upravlja čovjek. Sada se pojavljuje vozilo koje od infrastrukture očekuje nešto sasvim drugo. Procjene pokazuju da će do 2035. svaki četvrti automobil na putu biti autonoman, a trend dijeljenih vozila bez vozača već je u porastu. Za projektante i inženjere urbanih prostora, ovo nije tema za raspravu koja dolazi za deset godina. Odgovori se moraju tražiti sada, jer će odluke koje budu donesene danas određivati koliko će gradovi biti spremni za ono što dolazi.

Autonomno vozilo ne očekuje široke trake ni sigurnosne margine projektovane za ljudsku grešku. Može se kretati bliže drugom vozilu, preciznije i predvidljivije. Četvorotračna ulica može postati dvotračna, a oslobođeni kvadrati postaju prostor za drvorede, biciklističke staze, zelene pojaseve ili šire trotoare. Ne očekuje ni parking ispred odredišta. Kada vozilo samo odveze putnika i ode na udaljenu lokaciju da se parkira i napuni, nestaje potreba za parking mjestima ispred svake zgrade. Drugačije vrste garaža, manje asfaltirane površine, više mjesta za parkove i aktivne sadržaje u prizemlju, u znatnoj mjeri uticaće na dizajn infrastrukture.

Umjesto semafora, saobraćajnih znakova i horizontalne signalizacije, autonomno vozilo očekuje senzore i V2X komunikaciju. Softver ne čita table, on komunicira putem infrastrukturne mreže. Kao rezultat nastaje čistiji ulični pejzaž, ali i novi projektantski izazov: senzori i komunikaciona oprema moraju biti ugrađeni duž saobraćajnica. Ključno je da ih inženjeri od početka tretiraju kao dio projekta, a ne kao naknadno dodatu opremu. Takođe, dijeljene površine za pješake i vozila postaju moguće jer algoritam reaguje brže od čovjeka i ne zahtijeva fizičku barijeru između trotoara i kolovoza.

Tehnologija napreduje brzo, međutim aktuelni propisi i standardi projektovanja još su osmišljeni za konvencionalno vozilo sa vozačem. To predstavlja sistemski problem. Gradovi koji su trenutno u fazi izrade urbanističkih planova moraju u njih ugraditi principe adaptibilnosti poput fleksibilnih uličnih profila koji dozvoljavaju faznu transformaciju, zoniranje sa mogućnošću prenamjene parking struktura u stambene ili komercijalne sadržaje, kao i infrastrukturne koridore dimenzionirane za buduće senzorske mreže. Projektanti imaju profesionalnu odgovornost da adekvatno definišu prostorne parametre ove tranzicije, u suprotnom će se dugoročno reaktivno sanirati posljedice nepripremljenosti.