Kako nastaju prostori koji se pamte: AKSL arhitekte dijele svojih 10 principa

AKSL architects, biro osnovan od strane Špele Leskovic i Aleša Košaka, djeluje iz Beča i Ljubljane i već četvrtinu vijeka oblikuje enterijere restorana, barova, kafića i hotela širom centralne Evrope. Njihov rad im je 2008. donio nominaciju za Plečnikovu nagradu, a 2016. titulu najboljeg enterijera godine u Ljubljani za projekat restorana Robba. Rad AKSL tima čini posebnim ne samo realizovani projekti, već metod i pristup radu: jasno mišljenje da prostor mora da živi svoju ulogu, da ima stav i identitet, i da pruži korisniku iskustvo po koje se vraća uvijek iznova. Nedavno su na Instagramu podijelili deset principa kojih se pridržavaju u svom radu. Unikatan pristup dizajnu AKSL tima jeste da pozivaju fotografe, grafičke dizajnere, slikare, čak i pesnike, jer vjeruju da prostor koji živi nastaje samo kad više ruku oblikuje jedno iskustvo. Tada nastaju prostori koji se pamte i u kojima se uvijek traži stolica više.

Svjetlost je pravi arhitekta

U AKSL metodologiji, plan osvjetljenja nastaje u dijalogu sa zadatom atmosferom koju sam prostor želi proizvesti. Slojevito, toplo, podesivo osvjetljenje tretira se kao konstruktivni element koji definiše percepciju volumena, intimnost zone i cirkulaciju pogleda kroz prostor. Temperatura svjetla mijenja karakter materijala, omekšava geometriju i režira fokus gosta, što znači da rasvjetni plan ne može nastati nakon prostornog, već isključivo zajedno s njim.

Atmosfera prije estetike

AKSL uvijek kreće od atmosfere. Prostor mora da se osjeti prije nego što se počne procjenjivati. Raspoloženje diktira završne obloge, nikako obrnuto. U praksi to znači da se na početku svakog projekta definiše senzorni identitet: kako prostor miriše, kako se čuje, kako se doživljava u pokretu, i tek kad je taj okvir postavljen, biraju se teksture, tonovi i završne obrade koje ga materijalizuju.

Scenario boravka

Dolazak, sjedanje, promjena svjetlosnog ambijenta tokom večeri, kretanje ka toaletu. AKSL projektuje svaku tranziciju u gostovom iskustvu. Hodnik koji "nije bio prioritet" može degradirati percepciju prostora koja je građena mjesecima. Scenarij boravka je projekat, ne slučajnost. Svaki objekat ima svoju dramaturgiju, tempo i ritam, i zadatak projektanta je da taj ritam režira od prvog koraka do poslednjeg pogleda prema izlazu.

Materijal kao narativ

Lokalni kamen, patinirani mesing, reciklirano drvo. Svaki materijal u AKSL projektu ima biografiju: porijeklo, obradu, kontekstualni razlog. Materijal koji je odabran samo zato što je trenutno u trendu nema narativnu vrijednost. AKSL tim dokazuje da prostor bez narativa je samo obložena kubatura. Kad gost pređe rukom po površini bara ili nasloni lakat na prirodni kamen koji pripada tom podneblju, prostor komunicira bez riječi.

Kolaboracija iznad ega

AKSL na projekte uključuje fotografe, grafičke dizajnere, umjetnike, čak i pesnike. Najbolji prostori nastaju kad arhitekta prizna da projekat treba više autorskih ruku. To nije kompromis, to je metodološki pristup koji multiplicira kvalitet krajnjeg rezultata i predstavlja rijedak pristup arhitektonskoj praksi. Svaka disciplina unosi sloj značenja koji arhitektura sama ne može da proizvede, od grafičkog identiteta menija do umjetničke intervencije na zidu koja postaje dio memorije prostora.

Sto ljudi, sto ukusa za sjedenje

Visoke barske stolice za posmatrače, duboke fotelje za one koji se zadržavaju, klasične stolice za sve ostale. Jednoobrazno sjedenje ignoriše činjenicu da svaki gost koristi prostor na svoj način. Ergonomija hospitality enterijera nije samo pitanje komfora, već prostorne režije: različite tipologije sjedenja stvaraju mikro-zone unutar jednog prostora, daju mu dubinu i omogućavaju gostu da sam bira intenzitet svog boravka.

Bez tužnog bež-a

Boja postavlja ton prije nego što ijedan gost sjedne za sto. Palete se grade da budu hrabre, ne da budu sigurne. Prostor koji ne smije nikoga da uvrijedi, na kraju ne uspijeva nikoga ni da oduševi. U AKSL pristupu, koloristička odluka je arhitektonska odluka: boja definiše proporciju, naglašava ili potiskuje volumen i uspostavlja hijerarhiju prostornih planova jednako kao i konstruktivni element.

Detalji su ono što ljudi pamte

Kvaka na vratima, tipografija na meniju, dizajn vješalice za kaput. Gosti se ne sjećaju vašeg konceptualnog opisa. Sjećaju se onoga što su dodirnuli i primijetili. U enterijeru, detalj je tačka u kojoj se projektantska namjera pretvara u fizički kontakt sa korisnikom, i upravo na tom mikro-nivou se mjeri koliko je projekat zaista promišljen.

Nikad se ne ponavlja ono što je već u lobiju

Materijal, motiv ili komad namještaja koji funkcioniše u zajedničkim prostorima ne pojavljuje se ponovo u sobama. Svaka zona u hotelu zaslužuje sopstveni identitet. Ponavljanje elemenata između zona ne gradi koherentnost, već sužava prostorni vokabular objekta i oduzima gostu osjećaj otkrića pri prelasku iz jednog ambijenta u drugi.

Svaki restoran treba svoju pozornicu.

Bar, otvorena kuhinja, centralni sto. Nešto đe se oko zaustavlja i oko čega se gradi energija prostora. Bez fokalne tačke, restoran je samo prostorija sa stolicama. Pozornica uspostavlja prostornu hijerarhiju, daje gostu orijentir i pretvara obrok u događaj, jer prostor koji nema centar nema ni dramaturgiju.